Странице

Istorija Vrnjačke Banje

Još u prastara vremena, kada su ovaj kraj naseljavali keltski Skordisci, zatim nakon rimskog osvajanja Balkana u poslednjim vekovima stare ere, postoje dokazi da su se koristili mineralni izvori za piće Tragovi starih civilizacija u Vrnjačkoj Banji. Najstariji tragovi naseljavanja u ovoj oblasti potiču još iz mlađeg kamenog doba, iz perioda od 3800. do 3100. g. pre nove ere, odnosno s kraja neolita i početka eneolita. Slučajni arheološki nalazi blizu mineralnih izvora nameću pretpostavku da su praistorijski stanovnici znali za neki od ovih izvora, još u to vreme, kada se rečna dolina, sa čije obe strane se nalaze mineralni izvori, koristila kao prirodni i najbliži put između naselja na Moravi i planine Goč. 


Arheološki lokaliteti , kako iz perioda bronzanog i gvozdenog doba, tako i iz perioda grčke i rimske dominacije, kao i iz srednjeg veka i turske dominacije, pokazuju kontinuitet naseljavanja na ovoj teritoriji. Topla mineralna voda bila je korišćena za kupanje i u Rimsko vreme, o čemu svedoči otkriće rimskog bunara sa nađenim rimskim novcem koji pripada periodu od Avgusta doValentinijana (od I do IV veka). Na tragove rimskog vremena naišlo se slučajno, pri kaptaži toplih izvora 1924 godine. Tom prilikom je na dubini od 2,40 m pronadjena uspravna, pravilno isklesana stena iz čijeg je otvora tekla topla mineralna voda.
Neposredno pored Rimskog izvora, na približno istoj dubini, pronađeni su i ostaci prvog poznatog bazena za kupanje. Bazen je punjen toplom mineralnom vodom iz zasebnog izvora koji je bio uklesan u steni u vidu manjeg bunara. Osim rimskog novca nađeni su ostaci prvog poznatog bazena za kupanje. U bazenu je pronađeno 60 komada rimskog novca od kraja I do druge polovine IV veka, jedan prsten i jedan ključ. Izvor je uređen da bi 1989 godine ponovo oživeo. Voda ovog izvora imala je nižu temperaturu i slabiju mineralizaciju od ostalih izvora otkrivenih 1924. godine. Izvor je uređen, postavljene su dve kolonade mermernih stubića, koje su na krajevima imale po kandelaber.


Do izvora se silazilo stepenicama sa dve strane. Posle Drugog svetskog rata ovaj izvor je bio pokriven betonskim pločama i sakriven od lica javnosti. Njegovo ponovno oživljavanje izvršeno je 1989. godine, kada je nad izvorom postavljena staklena piramida, idejno rešenje arh. Mihajla Mitrovića. O tome je pisao i poznati naučnik Feliks Kanic, proučavajući istorijsko prisustvo Rimljana na našim prostorima. O samom nastanku Vrnjačke Banje ne postoje sačuvani pisani dokumenti, niti je moguće kontinuirano pratiti tok razvoja grada. Sadašnje ime Banja je dobila po selu Vrnjci, u čijem ataru su otkriveni mineralni izvori. Ne postoje pisani ni materijalni tragovi o tome da li je Turcima u srednjem veku bila poznata lekovitost ovih voda, ali se veruje da su ih i oni koristili prilikom izvodjenja verskih obreda, a onda i u u lekovite svrhe. U novije vreme, korišćenje mineralne vode sa ovog područja u lekovite svrhe pominje se u vezi sa izlečenjem bolesnog konja vrnjačkog prote Hadži Jeftimija Popovića. Značajnu ulogu u razvoju Banje odigrao je knjaz Miloš, koji je, želeći da ispita mineralne izvore u Srbiji, početkom 19.veka pozvao saksonskog geologa, barona Herdera, upravnika saksonskih rudnika. On je na osnovu proučavanja vrnjačkog izvora, došao do zaključka o visokom kvalitetu njegovih voda do te mere da ih je uporedio sa vodama čuvenih Karlovih Vari. To je obnarodovano u kraju, pa su stanovnici okolnih sela počeli da koriste ovu vodu za lečenje. Banja u Vrnjcima u današnjem smislu te reči utemeljena je 1868. godine, kada su ugledni ljudi iz tog kraja, na čelu sa okružnim načelnikom Pavlom Mutavdžićem, formirali Osnovatelno fundatorsko društvo kiselo-vruće vode u Vrnjcima. Ovo Društva postavilo je sebi za cilj brigu o uredjenju i korišćenju mineralnih izvora. Posle nekoliko godina stagnacije zbog nedostatka sredstava za izgradnju lečilišta, a pomalo i nebrige države, osamdesetih godina, kada banja u Vrnjcima prelazi u državne ruke, a naročito posle izgradnje vile generala Jovana Belimarkovića, namesnika kralju Aleksandru Obrenoviću, Vrnjačka Banja počinje da se razvija u moderno lečilište. Tih godina udaren je i temelj modernog urbanizma u Vrnjačkoj Banji, tako što je načinjen prvi regulacioni plan i uredjena centralna banjska zona. Na tom projektu radili su renomirani domaći i strani urbanisti i arhitekte. Svoj procvat na početku 20.veka Banja je doživela u godinama pred balkanske ratove, kada je izgradnjom pruge Stalać-Požega omogućena komunikacija sa ostalim većim srpskim gradovima. 


U to vreme postojao je veliki broj pansiona, gradski bioskop i ordinacije nekoliko lekara koji su studije medicine završili na prestižnim evropskim univerzitetima. Naredbom vlasti, 1906. godine porušene su sve preostale straćare u mestu i sagradjene su nove kuće i banjski objekti, čime je Banja konačno dobila moderan evropski izgled. Tokom Prvog svetskog rata Banja je stagnirala i u njoj je bilo smešteno nekoliko savezničkih bolnica. Krajem tridesetih godina 20.veka, aktivnosti u Banji ponovo cvetaju. Taj period ostavio je neke od kapitalnih projekata: kaptažu toplog mineralnog izvora 1924/25.godine, izgradnju sanatorijuma i modernih vila, otvaranje modernog kupatila, regulaciju Vrnjačke reke, izgradnju mreže puteva, uredjenje parkova, kao i postavljanje modernog vodovoda i kanalizacije. U Banji zanatstvo i trgovina postaju značajne delatnosti, a novi gradjanski sloj organizovao je bogat kulturni i društveni život, koji je podrazumevao balove, sedeljke, koncerte i izložbe. Taj živi duh zadržan je sve do naših dana.

Нема коментара:

Постави коментар