Странице

Mineralni izvori u Vrnjačkoj Banji


Vrnjačka Banja ima 7 poznatih izvora mineralnih voda i to: Topli mineralni izvor (tzv. Topla voda), smešten u centralnom banjskom jezgru, Snežnik smešten u zoni Vrnjačke reke, Slatina u zoni Lipovačke reke, Jezero, izvor koji je smešten u banjskom parku na polovini puta Snežnik-Slatina, Beli Izvor u blizini ušća Lipovačkog potoka u Lipovačku reku, Borjak – izvor udaljen 700 m od Snežnika uzvodno uz korito Vrnjačke reke i Vrnjačko Vrelo koje se nalazi na polovini magistralnog puta Kraljevo-Kruševac. Lečenje u Vrnjačkoj Banji se obavlja pijenjem tople i hladne mineralne vode, kupanjem u toploj vodi, inhaliranjem i ispiranjem toplom vodom (nosa, grla, očiju, ušiju, rana itd.). U Banji se leče bolesti organa za varenje - jetre, creva (hepatitis, gastritis), žučni i mokraćni putevi, katari, oboljenja bubrega, krvnih sudova, bolesti metabolizma, kardiovaskularna oboljenja, kožne bolesti, čirevi, ženski genitalni organi i dr.
Vrnjačke mineralne vode su kontraindicirane za tuberkulozu, akutne i infektivne bolesti, apsces jetre, ulkuse koji krvare, teže srčane mane, nervne bolesti i dr. Poznat još u praistoriji, koriščen i u rimskom period od I do IV veka naše ere, Izvor Topla Voda je najstariji i najpoznatiji izvor mineralne vode u Srbiji. Po predanju i turci su koristili ove vode, a njihovim odlaskom iz ovih krajeva lekoviti izvori su zatrpani, jer im je turski kulum i zulum dojadio. Otkriće mineralne vode u novije vreme vezuje se za izlečenje bolesnog konja vrnjačkog paroha Hadži Jeftimija Popovića. Prvu hemijsku analizu uradio je baron Herder 1835. godine, a osnivanjem "Osnovatelnog fundatorskog društva kiselo vruće vode u Vrnjcima" počinju nove kaptaže. Godine 1883. podiže se Kursalon, a 1892. prvo zidano kupatilo, a posle kaptaža 1924. paviljon sa centralnim izvorom i Termomineralno kupatilo. 


Temperatura vode u ovom izvoru je 36,5°C. Austrijski oficiri su 1916. godine, naložili da se ovo izvorišteza koje se znalo još krajem 19 veka, očisti i postavi lula. Završetkom Prvog svetskog rata i ova voda je počela da se upotrebljava za lečenje. Zahvalna za izlečenje učiteljica Darinka Čavdarović Telebaković 1920. godine je uredila izvor i podigla česmu. Česme su bile ispod nivoa okolnog terena pa se u izvor silazilo ili su vodu dodavale za to zadužene devojke. Voda spada u grupu alkalnih-zemnoalkalnih ugljenokiselih akrotopega. Temperatura joj je 17°C. Takođe je i Izvor Slatina bio poznat krajem 19 veka, ali je kaptaža izvršena tek 1923. godine. Tada je postavljena i lula, da bi se 1937 godine izvršila rekaptaža i sagrađen paviljon nad česmom koji je vodu dobijao sa izvora zvanog “Lula”, dok se drugi izvor zvani “Zid” nalazio u zidu paviljona. Voda spada u grupu alkalnih-zemnoalkalnih akrotopega. Temperatura joj je 14°C. Voda sa ovog izvora je slabo žuta, prozračna. Bogata je natrijumom, kalcijumom, magnezijumom, slabo je mineralizovana, slabo kisela, hipotermna (T=29,5 °C). Koristi se u lečenju mnogih bolesti (bolesti metabolizma, bubrega, zuba, bolesti gastrointestinalnog trakta). Do sada nisu ispitivana dejstva ove vode na razvijanje i klijanje biljaka. Vrnjačka Banja ima veoma dugu lečilišnu tradiciju. Još su stari Rimljani izmedju II i IV veka na njenim izvorima izgradili svoje banjsko lečilište i odmaralište "AQUAE ORCINAE". O tome svedoče i arheološki nalazi u užem jezgru rimske banje, odnosno, bazena za kupanje, rimskog izvora tople mineralne vode (Fons Romanus) i mnoštvo kovanog novca koji ostavljan u lekovitom izvoru. Na tragove rimskog vremena naišlo se slučajno, pri radovima na toplim izvorima 1924. godine. Tom prilikom je na dubini od 2,40 m pronadjena uspravna, pravilno isklesana stena iz čijeg je otvora tekla topla mineralna voda. Kod toplog izvora u steni Rimski izvor je pronađeno i oko 200 rimskih novčića, iz perioda vladara od Avgusta do Valentinijana. Neposredno pored Rimskog izvora, na približno istoj dubini, pronađeni su i ostaci prvog poznatog bazena za kupanje. Bazen je punjen toplom mineralnom vodom iz zasebnog izvora koji je bio uklesan u steni u vidu manjeg bunara. U bazenu je pronađeno 60 rimskih novčića od kraja I do druge polovine IV veka, jedan prsten i jedan ključ. Voda ovog izvora imala je nižu temperaturu i slabiju mineralizaciju od ostalih izvora otkrivenih 1924. godine. Izvor je uređen, postavljene su dve kolonade mermernih stubića, koje su na krajevima imale po kandelaber. Do izvora se silazilo stepenicama sa dve strane. Posle Drugog svetskog rata ovaj izvor je bio pokriven betonskim pločama i sakriven od lica javnosti. Njegovo ponovno oživljavanje izvršeno je 1989. godine, kada je nad izvorom postavljena staklena piramida, idejno rešenje arh. Mihajla Mitrovića.

Нема коментара:

Постави коментар